Nakon razvojačenja Vojne krajine, 1873. godine, lovinački kraj ušao je u sastav banske Hrvatske 1881. godine. Tada je napokon dobio civilnu upravu na čelu s načelnikom Antom Smolčićem. No to nije zaustavilo odlazak stanovništva iz lovinačkog kraja, ovog puta selili su se na područja koja su ostala prazna povlačenjem Turaka – Karlovac, Sisak, Petrinja, Brod, Prijedor, Jajce, Kostajnica i područja Bosanske krajine. Mnoge od njih, pogotovu stručne i obrazovane, slala je i Austrija, jer je na području Bosanske krajine trebalo urediti upravu.

Uspostavljanje civilne vlasti za stanovnike nije mnogo značilo jer se i dalje teško živjelo. Od 1891. godine stanovnici lovinačkog kraja počinju se, radi zarade, seliti i u Ameriku. Mnogi su tamo i ostali, a njihovi potomci čine veliku i jaku dijasporu lovinačkog kraja.

Organizacija vlasti u vrijeme Austro-Ugarske bila je takva da je općinska uprava imala oružnike, pandure, poštu i školstvo, a od gospodarstva, šumarstvo i cestovni promet. Ostali izvori prihoda stanovnika svodili su se na obradu zemlje i stočarstvo. Neki su se bavili kirijanjem (transportom konjskom zapregom), usitnjavanjem kamena za popravak cesta, bature, te prodajom drvene mase ili drvenih obrtničkih proizvoda.

U Svetom Roku bila je nadšumarija i nadcestarija. Prva zgrada šumarije bila je na mjestu stare škole odnosno današnjeg Centra za pomoć u kući za starije osobe. Još 1765. godine austrijska vlast donijela je propise o gospodarenju šumama Šumski red, a Sveti Rok dobio je 1877. šumsku upravu za gospodarenje šumama južne Like.

U razdoblju od 1892. do 1902. zemljište na općinskom području izmjereno je i klasirano. Tada je ustanovljeno 8 katastarskih općina: Lovinac, Sveti Rok, Ričice, Ličko Cerje, Ploča, Smokrić, Vranik i Kik. Uređene su zemljišne knjige i predane u katastar u Gračacu koji je preuzeo njihovo vođenje. Danas se zemljišne knjige nalaze u katastru u Svetom Roku.

Prvi poštanski ured u lovinačkom kraju otvoren je u Ličkom Cerju 1789. godine, no radi važnosti Alanske ceste, premješten je 1832. u Sveti Rok. Tada se otvara pošta i na Malom Alanu. 1892. poštanski ured je iz Svetog Roka premješten u Lovinac. 1896. godine u Lovincu je otvoren i brzojavni ured.
1885. godine u Lovincu je otvorena i prva čitaonica.

Vrijeme je donosilo promjene i u lovinačkom kraju živjelo se sve bolje. Otvorili su se putevi, veze, ljudi su razmjenjivali iskustva, a iz Amerike su dobivali pomoć od svojih obitelji. Počeli su se otvarati obrti i trgovine. Od većih gospodarskih objekata tada je radila ciglana na Dočinama iz čije su se prozvodnje mogli naći crijepovi sve do Domovinskog rata. Lovinac je tada postao upravni centar, a i sva druga mjesta počela su oko župnih crkava formirati svoja središta. Radi prometnica i trgovine razvilo se i ugostiteljstvo i prva prenoćišta. Razvijali su se prvi i obrti – kovači, zlatari, zidari, opančari...

Uredbom iz 1892. godine uvedena je i lička diližansa koju su ličani zvali «deležane», a sastojala se od četvero otvorenih kola  za ljeto i zatvorenih za zimu. Lička diližansa počela je prometovati 10. travnja 1892. i vozila je na liniiji Zagreb-Zadar, preko Malog Alana. Upravo je ona imala ključnu ulogu u gospodarskom razvoju lovinačkog kraja. Svoju važnost izgubila je izgradnjom željezničke pruge Zagreb - Split, 1925.

Alanska cesta bila je žila kucavica lovinačkog kraja. Gradnja ceste povjerena je krajiškom majoru Josipu Gaetanu Kneziću (1786.-1848.) već priznatom graditelju. Gradnja je započela 1827. i trajala je sve do 04. listopada 1832. kada je svečano puštena u promet. Uz cestu i banas stoje brojne ruševine postaja i konačišta. Još uvijek je, na prijevoju, očuvan granični stup koji je dijelio područje Dalmacije i Hrvatske, jer je cesta imala i pogranično značenje. Lovinačkoj Općini pripada 12 km ove ceste.

Početkom Prvog svjetskog rata, mnogi stanovnici lovinačkog kraja odlaze na ratišta budući su imali vojnu obvezu. Opet su se proslavili svojom hrabrosti i junaštvom. No mnogi su izginuli na stranim ratištima. Poraz Krune i teški uvjeti zarobljeništva, teško su pogodili hrvate lovinačkog kraja.  Za njih je bilo poznato da se nisu predavali Rusima, niti su spas tražili bježanjem ili skrivajući se u zelenim kaderima.

No bez obzira na stradavanja i težak život pod Austro-Ugarskom vlasti i danas stari ljudi lovinačkog kraja govore o toj državi s velikim poštovanjem, zaboravljajući patnju i sjećajući se napretka koji je donijela njihovim obiteljima i cijelom kraju.