Svadbeni običaji

Kad se mladić i djevojka odluče vjenčati i dobiju roditeljski pristanak, slijedi razdoblje koje narod zove zagledačina. Najčešće na crkvenim sakupljanjima, uz prisustvo obje obitelji, mladić i djevojka se druže, upoznaju, plešu u kolima, a obitelji nastoje što više saznati jedni o drugima i upoznati se. To se uvijek odvijalo kod župne crkve u koji ide obitelj djevojke. U tim prilikama djevojke su oko vrata nosile dukate (ošujate), ali i druge ukrasne detalje, kao nagovještaj statusa obitelji i dokaza kakvu će dotu (miraz) donijeti.

Dio svadbenog običaja kada momkova obitelj dolazi u prošnju, ali i kada djevojčina obitelj dolazi provjeriti u kakvu obitelj se njihova kćer udaje, zove se prljačina.

Nakon zagledanja  i prljačine budući mladoženja, djevojci i njezinim roditeljima, najavljuje dolazak svog prijatelja zvanog ortak, koji, najčešće u subotu, odlazi u nagovor. Nakon pristanka djevojke i roditelja, slijedi i službena prošnja.

U prošnju djevojke ide se srijedom ili subotom navečer, no najčešće blagdanom, kada je sigurno da će se djevojka odazvati i imati pristanak roditelja. U prošnju se nosi boca pića (najčešće rakija) koja se otvara kada se djevojka obeća, i jabuka djevojci. Kod imućnijih obitelji, umjesto jabuke, nosila se vitica (prsten). Otac obećanoj djevojci daje blagoslov (pristanak), svi se pozdravljaju, te momak izlazi van i puca iz kubure da selo zna kako je djevojka isprošena. Tada se dogovaraju detalji svadbe koja je, najčešće, tek nekoliko tjedana nakon prošnje.

Već nekoliko dana nakon prošnje, zaručnici idu u svoju župnu crkvu na zapis. Na dvjema nedeljnim misama, prije vjenčanja, budući mladenci praćeni su djeverima. Buduća mlada daruje maramu i cvijet koju djeveri stavljaju na lijevu stranu i tako idu u crkvu. Svećenik s pridikaonice napovida i obznanjuje zajednici kako će se mladenci vjenčati.

Dota i prćija nazivi su za miraz koj donosi mlada. Dota se odnosi na robu i druge predmete dok se izraz prćija odnosi na stoku koju donosi u mladoženjinu kuću.

Vjenčanje je uvijek nedjeljom ili blagdanima, a obavlja se u župnoj crkvi u koju ide mladina obitelj. Svatovi su po mladu, do sredine 19. stoljeća odlazili na konjima, predvođeni barjaktarom, a nakon toga razdoblja uglavnom okićenom kočijom.

Rođenje djeteta

Rođenje djeteta bilo je jedno od najvećih veselja u ličkim obiteljima. Nekoliko tjedana prije poroda, buduća majka išla bi u crkvu na zavjet i obvezno je stalno nosila krunicu oko vrata, ali i druge sitnice, za obranu od uroka. Ukućani su ju štedili teških poslova i pazili na njezinu prehranu.

Slavlje samog rođenja obilježavalo se pucanjem iz kubure i čašćenjem svih gostiju i pridošlica rakijom šljivovicom.

Dijete je, po rođenju, uvijek bilo štićeno od uroka, odvajanjem u posebnu prostoriju, gdje je to bilo moguće, kako bi izbjeglo posjetitelje za čije oči se znalo da nose urok. Slično pravilo vrijedilo je i za majku djeteta, i to sve dok ne prođu krstitke. Već prve nedjelje po rođenju obavljalo se krštenje djeteta u župnoj crkvi.

Majka tek rođenog djeteta nije išla u crkvu šest tjedana nakon poroda, kada je dolazila na uvod pri čemu ju je svećenik blagoslovio i proveo oko oltara.

Iz davnih vremena održao se i običaj tzv. šišanog kumstva, odnosno običaj prvog šišanja djeteta.  Rezanje prve kose je bilo najčešće mjesec do dva nakon rođenja. Čuperak kose koji je odrezala šišana kuma roditelji djeteta čuvali su za gredom ili rogom iznad ognjišta tako da ga lako dohvati dim koji tjera uroke i druga zla, posebno dim koji nastaje pregaranjem Badnjaka na Badnju večer.
 
Badnjak i Božić

U lovinačkom kraju, kao i u drugim krajevima Like, Badnjak I Božić, uz Uskrs, najvažniji su blagdani koji dokazuju stoljetnu, usku, povezanost vjere i narodnih običaja.

Badnjak I Božić, tradicionalno se slave tri dana. Kuća se čisti i uređuje, pripremaju se razna jela i pića, uz strog post na dan uoči Božića, Badnjak, na kojeg se ide u župnu crkvu, na molitvu – ponoćku). Tradicionalna gostoljubivost lovinačkih stanovnika, posebno je bila naglašena u ove dane.

Priprema za slavlje počinje još 12. prosinca sjetvom žita za bor (pšenica koja do Božića izrase do 20 cm, a koja se kitila voćem i svijećama te opasivala trobojnicom – kurdelom).

Badnjak je bio dan strogog posta. Nije se smjelo jesti meso niti masnoće životinjskog porijekla. Za jelo bi se tradicionalno pripremao grah ili bakalar i začinjao biljnim uljem. Od mlijeka se nije postilo. Na Badnjak je cijela obitelj na okupu, na zajedničkoj večeri. Na pod se prostire slama i na slami se servira jelo. Uz jelo se pale svijeće i obvezno pije vino. Prije večere, domaćin kuće, vodi molitvu za: ukućane, za odsutne članove obitelji, za duše umrlih, za blago i ljetinu. Poslije završene molitve započinje svečana večera. Po završetku večere, svijeće su se gasile kruhom natopljenim u vinu, mladi odlaze na ponoću, a stariji pripremaju hranu za Božić.

Na prvi dan Božića, cijela obitelj je uvijek na okupu u vlastitom domu, dok su drugi i treći dan posvećeni susretima i gošćenju s rođacima i prijateljima.

Poslije Božića, na Sveta Tri Kralja, svećenik blagosilja kuće.

Ličko prelo

Tradicionalan je način druženja stanovnika like posebno u dugim zimskim noćima. Žene su se večerima skupljale i kroz pjesmu i druženje čijale perje (pripremale perje za punjenje posteljine) ili češljale i prele vunu pripremajući ju za tkanje. Muškarci su se često znali pridružiti dolazeći s pjesmom i tamburicom. Ne tako davno, upravo na prelima upoznavali su se i družili mladi, pod budnim okom roditelja ili starijih rođaka. Ta mladalačka udvaranja narod je zvao komušanjem.
Poklade

To je uvijek bilo najveselije vrijeme u lovinačkom kraju I predstavljaju tri zadnja dana tzv. “mesojeđa” (nedjelja, ponedjeljak, utorak) a slave se danju I noću. Maskirani I neobično odjeveni momci I djevojke, prolazili bi po selu I nasmijavali okolno stanovništvo.

U srijedu, iza Poklada, je prvi dan Velikog Posta, to je tzv. Čista srijeda, kojom započinje korizmeni post. Tada se prestaje jesti meso u svim danima izuzev nedjelje. Post traje 40 dana. Važni dani korizme su Gluha i Cvjetna nedjelja, Veliki četvrtak, petak i subota.

Uskrs

Uskrs se slavi na prvu nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca (dan proljetnog ekvinocija). Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, bio je i najveći blagdan lovinačkog kraja, kada se okupljala obitelj i blagovala jela blagoslovljena na uskrsnoj misi. Najčešće se jela šunka, dok se uz nju obvezno pripremao i uskrsni kruh, koji je za tu prigodu bio posebno ukrašen različitim ornamentima.

Gluha nedjelja je doba obustave veselja i vrijeme tišine.

Na Cvjetnu nedjelju, ujutro, u čistu, hladnu vodu stavljalo se lišće s cvijećem i time su se kasnije umivala djeca i ukućani.

Veliki petak je bio dan korote i žalosti.

Na Veliku subotu posvećivala se voda za krštenje i organiziralo se bdijenje. To se smatralo i najboljim doba krštenja ali i obnove zavjeta. Na misi se pali uskrsna vatra na bijeloj ili žutoj svijeći koja se blagosilja, ona je simbol uskrslog Isusa Krista, vatra se zatim prenosi među stanovnicima. Svijeća je bila ukrašena i slovima alfa i omega – što simbolizira ulogu Isusa Krista - početak i kraj svega, te križem na kojem je označeno pet Isusovih rana.

U lovinačkom kraju, školska djeca raznosila su vatru po kućama i zato su ih darivali šarenim jajima, što je za njih bilo posebno veselje. Šarena, tvrdo kuhana jaja ili u narodu zvana – pisanice, simbol su novog života.

U Lici je postojao i običaj stavljanja kuhanog i obijenog jaja u mravinjak, gdje bi mravi, svojom kiselinom, izveli jedinstvene ukrase po jajetu.