Nakon rata, područjem upravljaju narodni odbori u dva stupnja, općinski i seoski. U rujnu 1945. ukinuti su odbori Cerje, Kik, Smokrić i Vranik, a u svibnju 1952. i narodni odbori u Lovincu, Ploči, Ričicama i Svetom Roku. Tada je formirana Općina Lovinac koja je samostalno djelovala do kolovoza 1955. kada se ukida i ulazi u sastav Općine Gračac. Nakon ukidanja općinske uprave, u Lovincu je otvoren mjesni ured, a desetak godina kasnije formirane su i mjesne zajednice Ličko Cerje, Sveti Rok, Lovinac i Ričice. Mjesni odbor u Lovincu jedini je koji je zaista egzistirao do 1991. godine.

Odmah nakon rata, radnim akcijama, započela je obnova sela. Školska nastava počela je u školama već 1945. a 1948/49 napravljena je i škola u Poljani od koje su danas vidljivi samo temelji. Lovinački kraj je tada imao 9 škola u to u: Lovincu, Poljani, Cerju, Svetom Roku, Donjoj Ploči, Gornjoj Ploči, Kiku, Ričicama i Smokriću.
U to vrijeme, NO Karlovac utvrdio je područja na kojima se može loviti divljač, što je dovelo do osnivanja lovačkog društva koje je dobilo ime „Cvituša” sa sjedištem u Lovincu. Ono postoji i do danas. LD „Cvituša” vlastitim sredstvima uredilo je i jedini lovački dom u lovinačkom kraju.

Kako je vrijeme prolazilo, ponovno se obnavljalo gospodarstvo, ali i društveni život. Tako je obnovljeno kulturno-umjetničko društvo koje je djelovalo sve do 1958. godine, kada se, radi premalo mladeži i nedostataka interesa, ugasilo. Ponovno je obnovljeno 1985. pod nazivom KUD „Vrilo” i uspješno djeluje i danas. Izgrađeni su i prvi društveni domovi. Tako je prvi Dom kulture otvoren 1950. u Lovincu, nakon kojeg su vrlo brzo otvoreni i domovi kulture u Svetom Roku i Ploči.

Sedamdesetih godina, u vrijeme „hrvatskog proljeća” i u lovinačkom kraju bilo je vrlo burno. U Lovincu je po prvi puta u bivšoj Jugoslaviji (SFRJ) javno izvedena hrvatska himna „Lijepa naša”.
Nakon Drugog svjetskog rata broj stanovnika lovinačkog kraja stalno se smanjivao. Uglavnom radi odlaska u druge krajeve gdje im je bilo lakše naći posao, posebno u razdoblju 1946. do 1950.  kada ih se velik broj odselio u gradove. Sedamdesete su donijele novi val iseljavanja stanovnika i inozemstvo, uglavnom radi političkih neslaganja s režimom, ali i iz ekonomskih razloga. Pad broja stanovnika doveo je i do zatvaranja škola. Vlasti su već 1950. ukinule škole u Donjoj Ploči i Kiku, 1953. škola u Smokriću, a 1962. godine u Poljani. U razdoblju od 1961.-1964. izgrađena je nova škola u Lovincu.

U godinama nakon rata započela je i obnova gospodarstva lovinačkog kraja. Osnovna gospodarska grana bila je poljoprivreda i u njoj je lovinačko stanovništvo bilo vrlo uspješno, primjerice, sedamdesetih godina XX stoljeća u lovinačkoj općini bilo je čak 200 traktora. Nabavno-prodajna zadruga u Lovincu osnovana je 15. prosinca 1945. a do 1955. djeluje kao poljoprivredna zadruga. Zadrugarstvo lovinačkog kraja obnovljeno je 1977. godine kada je ponovno otvorena Poljoprivredna zadruga u Lovincu. Ona je bila vrlo uspješna i već 1984. godine je imala 15 zaposlenih i oko 200 kooperanata. Bavila je vlastitom proizvodnjom, kooperacijom i uzgojem plemenite stoke. Držala je farme muznih krava, koza, ovaca, pčela   a izrađivala je i pedološku kartu cijelog područja. Obrađivala je preko 100 ha zemljišta s dva vlastita traktora i kombajnom, a otkupljivala je i mlijeko. Ova poljoprivredna zadruga djelovala je do Domovniskog rata. Povratom stanovnika, nakon 1995., ponovno se obnavlja Poljoprivredna zadruga Lovinac, 2001. godine, koja počinje uspješnu revitalizaciju poljoprivredne proizvodnje u lovinačkom kraju i to prvenstveno uzgojem ličkog krumpira kao proizvoda s geografskim porijeklom.

Veterinarska ambulanta u Lovincu izgrađena je 1974. godine. U Domovinskom ratu je razorena i do danas nije obnovljena.

Nakon Drugog svjetskog rata ponovno su se pokrenuli obrti – kovači, zidari, rezači građe, kolari, bačvari, stolari...a otvorene su i mesnica i pekarnica.

1947. godine osnovano je poduzeće „Lički rudnici metala i nemetala”, koje 1951. mijenja ime u „Lički rudnici nemetala”. U rudniku se kopao barit koji se zatim vagonima prevozio na željezničku postaju u Ričicama. Ostaci tog rudnika i danas se nalaze na Pilaru, dok se u Ričicama još mogu vidjeti ostaci pogona.
Elektrifikacija lovinačkog kraja počela je malom potočnom električnom centralom u mlinu Travić 1961. godine. Od 1962. godine uslijedila je i elektrifikacija okolnih sela koja je trajala deset godina. Sve radove na postavljanju stupova izvodili su lokalni stanovnici.

1973. – 1976. godine izgrađena je zdravstvena stanica u Lovincu, u čemu su sudjelovali donacijama mnogi lovinačni iz inozemstva i iz Zagreba. Ljepota njezine arhitekture i danas pijeni pogled, budući su u njezinoj gradnji sudjelovali arhitekti koji su gradili objekte u Nacionalnom parku Plitvička jezera, što je svom rodnom kraju omogućio Petar Vidaković, rodom iz Lipaća, koji je bio dugogodišnji ravnatelj Nacionalnog parka Plitvička Jezera i tamo izgradio prve staze, mostove i hotele jedinstvene arhitekture.

1986. godine u zgradi nekadašnjeg Doma kulture u Lovincu otvoren je pogon Šimeckog koji je radio sve do 1991. godine.