Prvih dana NDH u puku lovinačkog kraja osjećalo se veliko olakšanje i zadovljstvo državom koju je tada narod dobio. U vrlo kratkom roku narod je razoružao žandarmerijske postaje u Lovincu i Ploči, koje nisu pružile veći otpor, a zatim su se organizirale stalne patrole po selima. Lokalni stanovnici formirali su seoske jedinice zaštite koje su pristupile ustaškoj vlasti.

Već 12. travnja 1941. u Lovinac ulaze talijanske postrojbe koje se raspoređuju po željezničkim stanicama duž cijele pruge Karlovac – Split. U Gračacu se od žandarmerijskih snaga formiraju prve četničke postrojbe koje su već 11. travnja napale Hrvate na lovinačkom području. S talijanskim snagama u Lovinac dolaze i prvi ustaški vojnici noseći preporuku župana Jurice Frkovića da narod prihvati talijansku vojsku kao saveznike. No niti narod niti ustaške postrojbe nisu ih cijenili kao vojnike. Ustaške postrojbe bile su dobro prihvaćene u narodu lovinačkog kraja već iz same činjenice da je dr. Mile Budak, imenovan ministrom bogoštovlja i nastave i doglavnikom Vlade NDH. Dr Budak je vrlo brzo iskazao privrženost lovinačkom kraju i Lovinac je već 1941. godine dobio nižu gimnaziju – realku (koja se održala samo do 25. prosinca 1942.). Dr Budaka, Pavelić je 1943. godine imenovao ministrom vanjskih poslova. On je već tada Poglavnika upozoravao na opasnost pada Hrvatske države, no ovaj ga je potpuno ignorirao.

Nakon Budakovog govora 1941. godine, prilikom otvorenja škole, ohrabreni pojedinci, pristalice ustaške vlasti, digli su se protiv četničkih postrojbi iz Gračaca koji su stalno upadali na lovinačko područje, ali i protiv svojih susjeda Srba, koji su bili njihovi simpatizeri. Sukobi su se pojačali od 1. lipnja 1941. Četnici su iz Gračaca upali u Ričice, palili kuće i ubijali Hrvate, no slično su učinili i partizani kada su 05. lipnja 1941. ubili dva čobana koji su čuvali blago u Resniku, kasnije su taj zločin tumačili kao pogibiju dva čobana od zalutalog metka.

Kao odgovor na spomenute zločine uslijedio je ustaški upad u zaselak Rončević, gdje su ubili dvadesetak srpskih seljaka, a potom, 18. lipnja i u zaselak Rasoja, gdje su ubili desetak osoba. Nakon toga uslijedili su srpski napadi, odnosno izmjenični napadi u kojima su stradavali nedužni ljudi, pljačkane su i spaljivane kuće, a narod je živio u stalnom strahu od odmazde.

U Hrvatskoj je u to vrijeme već počeo partizanski ustanak pod nazivom Narodno-oslobodilačka borba u kojem su sudjelovali pripadnici svih nacionalnosti pod vodstvom pripadnika Komunističke partije i boraca za radnička prava. U Kiku, u studenom 1941. godine održan je sastanak na kojem je glavnu riječ vodio Jakov Blažević, visoki partizanski funkcioner, rodom iz Bužima kod Gospića. Tada je započelo osnivanje tzv. narodnooslobodilačkih odbora čiji je zadatak bio prikupljanje oružja i dizanje ustanka protiv NDH. Takvi odbori su kasnije osnivani i u hrvatskim selima, velik broj stanovnika lovinačkog kraja sudjelovao je i u NOB-u.

Takva politika Hrvatima je nametnula teški i prljavi rat na dvije strane u kojem je proživio velika stradanja i patnje. A narod lovinačkog kraja, porazom NDH, još je desetljećima patio radi svojeg simpatizerstva prema ustaštvu.
1944. nakon povlačenja 35. ustaške bojne, Lovinac osvajaju partizani, čime je u lovinačkom kraju prestala vlast NDH.