Pripadnici Ilirskog plemena Japoda živjeli su u cijelom prostoru Like sve do Bosanske Krajine, te do rijeka Krke i Zrmanje, a na sjeveru do Ogulinsko-plaščanske udoline i srednjeg toka rijeke Kupe,  dok je na zapadu, granični japodski prostor uključivao i današnju Belu Krajinu u Republici Sloveniji. Na tim područjima razvija se njihova jedinstvena kultura.

Razdoblje života Japoda na ličkim prostorima počinje tijekom kasnog brončanog doba, traje tijekom čitavog željeznog doba i završava asimilacijom u rimski provincijalni ustroj.  Saznanje o Japodima, kao najstarijim stanovnicima lovinačkog kraja, seže unazad više od dvije tisuće godina, točnije, u razdoblje od 12. stoljeća pa sve do 1. stoljeća prije Krista.

Brojni arheološki nalazi na lovinačkom području, svjedoče o vrlo velikoj naseljenosti i razvijenoj kulturi tih plemena. Bili su stočari i hrabri ratnici. Brojne gradine (burgovi) prapovijesnih Japoda na lovinačkom području, navode nas na pretpostavku da je ovaj kraj bio jedno od centralnih mjesta japodske kulture.

Hrvati koji su se naselili u ovom području puno su naučili od starosjedilačkog japodskog stanovništva poput: pokapanja mrtvaca u rakama obloženim kamenom, japodskog porijekla je i peka (crepulja) pod kojom se peče kruh, a naši je pretci nisu poznavali u svojoj postojbini. Brončani prototip ličke kape s resama nosili su već Japodi.

Sve što nam je danas ostalo od Japoda tragovi su njihovih naselja. To su ostaci utvrđenih gradina podignutih na teže pristupačnim uzvisinama koje je bilo lakše braniti od neprijatelja.
Japodske gradine u lovinačkom kraju

Drugi važan čimbenik pri izboru mjesta za gradine bio je gospodarskog karaktera. Gradine nalazimo na obroncima brda, neposredno iznad plodnih dolina i u blizini stalnih vodotoka. Na odabranim mjestima Japodi su dizali obrambene kamene zidove. Gradine su imale po jedan obrambeni zid kojim je bilo opasano cijelo naselje, no znali su graditi čak i do tri obrambena zida, ovisno o veličini i značaju naselja. Zidine su gradili od nepravilnih, neobrađenih, kamenih blokova različitih dimenzija, čiji je međuprostor bio ispunjen sitnijim kamenjem. Koristili su i tehniku suhozida ali i zemljanih veziva.

Oblik građevine ovisio je o konfiguraciji terena i geomorfološkim karakteristikama područja, no gradine su uglavnom imale pravilan kružni oblik. Visina zidova bila je različita i varirala je najčešće od 2-3 metra, ali ponekad čak i do 8 metara. Veće gradine bile su naseljene, dok su manje gradine služile kao sklonište u slučaju opasnosti, ali i za boravak odličnika ili, pak, samo za vjerske obrede. U gradine se ulazilo kroz jedna ili više vrata, koja su uvijek bila dobro čuvana.  U japodskim gradinama često se nađu veliki zemljani humci – tumuli, koji su imali fortifikacijsku funkciju i obično su osiguravali ulaz u naselje (najvjerojatnije se ne radi o grobnim humcima, ali još uvijek nisu dovoljno istraženi te se ne može donijeti konačni zaključak koja im je bila točna svrha).

Na lovinačkom području nailazimo na gradine, uzvisine opasane s jednim, dva pa čak i tri zida. Uz prvi i najveći zid (gledajući izvan gradine) bile su izgrađene kuće, a drugi ili treći red utvrde služio je samo kao sklonište u slučaju opasnosti.

Gradine su bile središta aktivnog gospodarskog života. U njima je naročito bila razvijena proizvodnja keramike, obrada metala (bronca) i drveta.

U gradinama su sjedište imali plemenski poglavari, vračevi, umjetnici i uopće svi pripadnici onog društvenog sloja koji nije morao stjecati dobra teškim fizičkim radom. 

Više o Japodskim gradinama...