Životinjski svijet (faunu) lovinačkog kraja uvjetovali su velika pošumljenost, reljef terena, geološka građa i obilje vode. Povoljni prirodni uvjeti omogućili su veliku raznolikost životinjskih vrsta i rodova na prostoru lovinačke općine, iako se životinjski svijet naoko ne čini bogat jer divlje životinje tijekom dana izbjegavaju susrete s ljudima. No mogu se sresti srndaći koji žive po šumama na obroncima Resnika i Velebita.

U šumama koja okružuju cijeli lovinački kraj žive divlje svinje, mrki medvjed, a mogu se vidjeti i tragovi vuka (iako je životinju gotovo nemoguće uočiti). Iz porodice kuna, na lovinačkom području živi kuna zlatica i kuna bijelica, jazavac, dok u vodotocima živi sve ugroženija vidra. Često se, posebno noću, mogu vidjeti lisice, divlji zečevi, ali i divlje mačke. Najmanja zvijer lovinačkog kraja je lasica.


Ptičji svijet lovinačkog kraja iznimno je bogat. Često se mogu sresti ševe (Alauda arvensis), bijela pastirica (Motacilla alba), čvorci (Sturnus vulgaris), dugorepe svrake (Pica pica), vrane (Corvus corone), šojke (Garrulus glandarius), dugorepa sjenica (Aegithalos caudatus), lastavice (fam. Hirundinidae), kukmaste ševe (Galerida cristata), poljske ševe (Alauda arvensis), pupavac (Upupa epops), čavke (Corvus monedula), žutoglavi kraljić (Regulus regulus), kukavice (fam Cuculidae), poljska jarebica, jarebica kamenjarka (Alectoris graeca), lještarka, fazan... brojne su i ptice grabljivice poput škanjca (Buteo buteo), kobac ptičar (Accipiter nisus), jastreb kokošar (Accipiter gentilis)... na lovinačkom području može se vidjeti i velik broj različitih vrsta sova (red Stigiformes) poput male ušare (Asio Otus), šumske sove (Strix aluco)...dok se na vodotocima koji formiraju zamočvarena područja mogu vidjeti i brojne ptice močvarice poput bijele čaplje (Casmerodius albus), sive čaplje (Ardea cinerea), eje močvarice (Circus aeruginosus) i to najčešće u zamočvarenom dijelu jezera Sveti Rok.

Od vodozemaca i gmazova u lovinačkom kraju mogu se naći svi primjerci karakteristični za vlažna područja umjereno kontinentalne klime. Pored bezopasne bjelouške (Natrix natirx), na lovinačkom području često nalazimo otrovnice poput riđovke (Vipera berus) i poskoka (Vipera ammodytes) koji je i naopasnija zmija Like. Na cijelom području nalazimo više vrsta gušterica no najčešće su obična gušterica (Lacerta melisellensis) i zelembać (Lacerta viridis), dok na vlažnijim staništima često srećemo daždevnjaka (Salamandra salamandra).

Prohladne i brze rječice lovinačkog kraja obiluju živim svijetom i prirodno su stanište potočne pastrve (Sallmo trutta) i te pijora (fam Cyprinidae), karasa (Carassius carassius), štuke (Esox lucius), babuške (Carassius auratur), klen (Leucius cephalus) i mnoge druge. Posebno su zanimljiv rod pijora u kojeg spada hrvatski pijor (Phoxinellus croaticus), endemska riba koja je predstavnik skupine sitnih rijetkih riba endemskih za krške vodotoke istočne jadranske obale. Nazivaju se još i gaovicama (mečice, jamarice) i karakterizira ih činjenica da jedan dio života provode u podzemnim vodama, ali žive i u rijekama, jezerima i potocima cijele Like pa tako i Lovinačkog kraja.

Najveći je lički pijor (Paraphoxinus croaticus) dužine do 20 cm. U vrijeme mrijesta kreće se u jatima, a hrani se ličinkama kukaca i vodenim biljem. Zimi se povlači u podzemne vode. U rijeci Jadovi u Ploči živi endemski  jadovski pijor (Phoxinellus jadovensis), dok je u Vukovoj izvor-špilji u Krbavskom polju, pronađen endemski krbavski pijor (Phoxinellus krbavensis). Nekada je pijora bilo toliko puno u vodotocima da su lokalni stanovnici polazeći u ribolov govorili kako «idu u pijore», no danas je njihov broj smanjen što se pripisuje promjeni ekoloških uvjeta vodotoka kao i introdukciji novih ribljih vrsta.

Ribolovno društvo «Pijor» iz Lovinca, vodi brigu kako o održavanju vodotoka tako i njihovu poribljavanju pijorom.

Gornji tok rijeke Ričice te pritoke Banica i Rakitovac obilovao je i rakovima i to uglavnom potočnim rakom (Astacus torrentium). Cijele obitelji živjele su od lova na rakove i njihova izvoza, no posljednjih dvadesetak godina XX st. riječni rakovi na ličkim prostorima gotovo su izumrlii to prvenstveno radi bolesti račje kuge ali i radi promjene ekoloških uvjeta.