Turci su na prostore Like upadali više puta tijekom 15. stoljeća, sve do 9. rujna 1493. kada je hrvatsko plemstvo izgubilo veliku bitku protiv turaka na Krbavskom polju, od koje se nikada nije oporavilo. Turci su lički prostor konačno zaposjeli 1527. godine, iskoristivši nejedinstvo hrvatskog plemstva koje se na Saboru u Centingradu, nakon Mohačke bitke 1526. godine, podijelilo, tako da su jedni priznali kralja Ferdinanda Habsburškog, a drugi velikaša Ivana Zapolju.

Na Saboru je donesena i odluka po kojoj carski dvor preuzima zaštitu granice Kraljevine Hrvatske od Turaka. Uslijedilo je vrijeme vojne pomoći Hrvatskoj od strane kranjskih i štajerskih feudalaca. Štajerski i hrvatski plemići počinju organizirati Vojnu krajinu, a u njezin sastav ulazi veći broj hrvata.

Autohtono hrvatsko stanovništvo bježi pred Turcima i sklanja se na sigurnija područja, dok Turci počinju naseljavati novo stanovništvo - kršćane pravoslavne vjere (Vlasi, Srbi) koji su imali posebne povlastice. U lovinačkom kraju, turci su zaposjeli Novak grad i stari grad Lovinac, te ih držali, kao svoje utvrde, tijekom cijele okupacije. Ostale gradove nisu koristili već su ih, vjerojatnije, porušili radi vlastite sigurnosti od napada uskoka.

Centar turske uprave za Liku i Krbavu, te dio Dalmacije, bio je u Kninu, a lovinačko područje pripadalo je ličkom sandžakatu. Sva osvojena zemlja pripala je turskom caru, a on ju je dijelio svojim feudalcima. Društveno uređenje turske države temeljilo se na spahijskom sustavu – spahiluk je bio feud kojeg je dobivao spahija – feudalac. Feudi su se dijelili prema velični: zijamet je bio feud koji bi odgovarao europskom pojmu grofovije ili barunštine i sadržavao je više sela, timariot je bio nešto manji feud koji je u svom sastavu imao jedno selo, dok je pašaluk bio još manji posjed a njegov feudalac zvao se «paša».

Jedini objekt koji su napravili turci tijekom svog boravka u lovinačkom kraju, a koji je vjerojatno bio vlasništvo feudalaca, tzv. Turska kula u Vraniku ili kuća Marka Kovačevića «Markine». Područje Vranika i Gornje Ploče vjerojatno je imalo status zijameta.

Grad Lovinac bio je značajna turska utvrda. Zapovijednik utvrde zvao se dizdar. On je ujedno bio i timariot s područnim naseljem – selom. Na području današnjeg Svetog Roka tada je bilo tursko selo koje je pripadalo timariotu.

No lovinačko područje u vrijeme turske vladavine nije bilo mirno. Sa zadarskog područja i Senja uvijek su upadali uskoci i nakon napada sklanjali se na Velebit.

Prve organizirane borbe za oslobođenje od Turaka počele su 1683. godine, kada su se protiv njih, s krajiškom vojskom ujedinili i Mlečani. 1689. godine Pop Marko Mesić digao je ličane na konačni ustanak, te su i Lika i Krbava, u mjesec dana, oslobođene od turske vlasti. Tada je u Lovincu upostavljena hrvatska krajiška vlast, a zapovjednik straže postao kapetan Stanislav Kovačević.

Izgonom Turaka uglavnom odlazi i njihovo stanovništvo i Lika je ponovno opustjela.

Prva ponovna naseljavanja organizira pop Marko Mesić. Od 1691. do 1712. godine lovinački kraj nastanjuju potpuno drugi stanovnici.

Hrvatski dio stanovnika, zvani «Bunjevci», porijeklom iz primorskih i sjevernodalmatinskih krajeva, naselili su naselja u kojima žive i danas: Lovinac, Ričice, Ličko Cerje, Sveti Rok, Vranik i Smokrić, dok je srpski dio stanovništva, koji su se još nazivali i «Vlasi», prijeklom iz Gacke doline i okolice Zrmanje, formirao naselja: Kik, Ploča i Raduč u kojima žive i danas.