Hrvati u lovinački kraj dolaze u prvoj polovini sedmog stoljeća (u razdoblju od 630.-640.) kao saveznici bizantskog cara Heraklija (Heraclius), s ciljem da sruše avarsku moć. Živjeli su u rodovsko-plemenskim zajednicama. No vrijeme dolaska Hrvata na ove prostore ne obiluje materijalnim ostacima, stoga je vrlo teško danas utvrditi što se događalo u stoljećima nakon njihova dolaska. Poznato je da su na ove prostore došli kao organizirana vojna sila, a prema predaji, vodili su ih petorica braće: Klukas, Lovelos, Kosenec, Muhlo i Hrobatos te sestre Tuga i Buga.

Po konačnom obračunu s Avarima, zasnovali su na osvojenim prostorima, staro patrijarhalno društveno uređenje, u kakvom su živjeli u zakarpatskoj domovini, a ne neko jače društveno uređenje.  Smatra se da su se asimilirali s strarosjedilačkim japodskim plemenima i preuzeli običaje lokalnih stanovnika, poput: pokapanja mrtvih u rakama obloženim kamenom, preuzeli su peku ili crepulju (jer se zna da ju nisu poznavali u ranijim razdobljima), običaj nošenja brončane kape s resama i mnoge druge.

Tijekom naseljavanja, pojedini rodovi Hrvata zaustavljali su se na prikladnim mjestima i tu osnivali svoje rodovske zajednice, često s utvrđenim gradom kako središtem. Postoji predaja koja govori kako je jedan od braće, Lovelos, na području današnjeg Lovinca, utemeljio svoju rodovsku zajednicu koja je po njemu i dobila današnje ime.

Poznato je da su se Hrvati bavili prvenstveno poljoprivredom - stočarstvom i poljodjelstvom. Osnovna društveno-gospodarska jedinica bilo je selo.

Selo je imalo svoje područje zvano Kotar, s određenim i jasno označenim granicama koje su ga dijelile od susjednih sela. Stanovnici sela nazivali su se seljanima, braćom, bližnjima ili dionicima. Samo selo sastojalo se od tri uže jedinice.

Prva je bila: ispasišta (pašnjaci), gajevi, putevi i vode, koji nisu bili podijeljeni, već su ih svi zajednički njima gospodarili – to je bilo zajedničko dobro; područje zajedničke svojine zvalo se općina.

Drugu jedinicu činile su stambene i gospodarske zgrade s vrtom (sadom) i podvornicom. To je bila dvorna (rodbinska) zajednica.

Treća, posebna zemljišna ustanova u selu zvala se plemenština. I danas je taj pojam poznat u pravnoj terminologiji a znači, bona hereditaria, dobra koja su u obitelji bar dvije generacije.

Činjenica da je u prvotnim rodbinskim zajednicama postojala zajednička svojina na sredstva za proizvodnju, proizvodna dobra i proizvode, sa zajedničkim radom i sudjelovanjem u podijeli novostvorenih proizvoda, održala je takve jake rodovske zajednice sve do kasnog XIX stoljeća, kada se naziva “kućnom zadrugom”. I danas se brojne nekretnine na području općine Lovinac vode na kućnim ili obiteljskim zadrugama.

U kasnijem razdoblju razvoja rodovskih zajednica, sela se grupiraju oko utvrđenh središta – gradova (kastela) u kojima su stolovali rodovski starješine.

U srednjem vijeku, lovinački kraj nalazio se u stastavu Stare Ličke župe. Njezin prvi spomen nalazimo u djelu kojeg je 950. godine napisao bizantski car i povijesničar Konstantin Porfirogenet u djelu “O upravljanju državom”. Od njega doznajemo da je Lika bila jedna od 11 župa i da se prostire duž rijeke Like, Jadove, Bogdanice i Glamočnice. Ličku župu spominje i hrvatski kralj Petar Krešimir IV kao “Licchu”, 1071. i dodjeljuje ju na upravljanje biskupu u Rabu, što mu potvrđuje 1111. godine i ugarsko-hrvatski kralj Koloman. U jednom dokumentu iz tog vremena se također navodi kako Petar Krešimir ima dvije kćeri, od kojih je jedna supruga Comity Like.

Stara Lika je u XI ili XII stoljeću razdijeljena na nekoliko župa, od kojih je južni dio lovinačke općine, do Ričica, pripao župi Hotuča, dok je ostali dio ostao u sastavu župe Lika.

U srednjem vijeku, raspadom prvobitnoga rodovskog uređenja, izdvajaju se moćne feudalne obitelji koje imaju svoje zemljišne posjede i grade utvrđene gradove.
Ostaci sedam starohrvatskih gradina na lovinačkom području svjedoče o tom vremenu - grad Lovinac, Novak grad sa Štulića kulom, Batinić kula, Vranik, Budak grad, Zagon i Lukavac.

Srednjovjekovni gradovi lovinačkog kraja, više…